ON LINE KNJIŽARA

28. 4. 2017.

SUNCE SE VRAĆA KUĆI


(Slika sa Google Images)

Nekada davno, tamo iza sedam planina i sedam mora, bila jedna plodna i lepa zemlja po imenu Srećija. Srećijom je vladao jedan star, pravedan Kralj. Kralj je imao dva sina. Stariji sin, Gordilo, rano je počeo da se interesuje za državničke poslove i jedva čekao da mu dobri otac umre da preuzme vlast. Osuđivao je oca da nije sposoban da sprovede neminovne promene koje nameću zemlje u susedstvu. Mlađi sin, Sunce, nije se mnogo ljutio na brata, verovao je da su stvari baš onakve kakve treba da budu, učili su ga redu i poretku. Naravno, nije ni slutio da brat priželjkuje očevu smrt. Bavio se lečenjem slabovidih i pokušavao potajno u svojoj momačkoj sobi da napravi eliksir večnog života.

U obližnjoj zemlji živela je prekrasna princeza, Časna. Časnine oči bile su tako živahne i bistre, kao planinski potok pored kojeg je u kolibi živela. Mogla je živeti u dvorcu, ali je svo svoje bogatstvo poklonila deci svog naroda. Imala je hod gazele, osmeh lepši od letnjeg povetarca, kosu meku poput najfinije svile i usne od meda iz kojih su tekle pesme o praštanju. Časna nije imala mnogo prijatelja. Rodbinu je izgubila u ratovima i atentatima. Ostala je u životu samo zahvaljujući tome što je uopšte nisu zanimali nasledstvo i vlast.
Volela je ptice. Sa njima se natpevavala i njihovoj vernoj ljubavi se divila. Par golubova koje je izlečila kad su bili mali, budili su je svakog jutra i donosili joj vesti iz zemlje i inostranstva. Jednoga dana, javiše joj da je stari Kralj teško bolestan i da je najlepše moli da ga poseti, poslednji put pred smrt, jer želi nešto važno da joj kaže. Časna se unervozila, nije znala šta da učini. Poštovala je starog Kralja koji je bio prijatelj njenom pokojnom ocu, ali nije imala više ni jednu jedinu haljinu u kojoj bi smela da se pojavi pred ljudima. Sela je na panj i zaplakala. Par golubova se samo prećutno pogledao i odleteo. Kada je posle određenog vremena ponovo čula kako dolaze, za njima je letelo jato ptica toliko različitih vrsta, toliko zadivljujuće lepih, da se i sama pitala kako je bilo moguće živeti u istoj šumi a ne primetiti ih. Svaka od tih šarenih, plemenitih ptica čupnula je po jedno svoje pero. Ptice su od pera, kao kada svijaju gnezdo, ispleli predivnu haljinu za Časnu. Kada se devojka obukla, ličila je u perjanoj haljini na Feniksa i sve su joj se ptice poklonile.
- O, dobre moje, ne klanjajte mi se. Ne znam kako da vam se odužim za ovaj gest...
- Vrati nam se živa! - doviknula je sova i svi su na trenutak zanemeli. Niko nije uvidjao da postoji bilo kakva opasnost u njenoj poseti drugom kraljevstvu.

Kada se princeza pojavila na dvoru u svojoj neobičnoj haljini, dame su se kikotale, a gospoda čudila. Princ Sunce je, pridržavajući starog oca i pomažući mu, da onako bolestan sedne na presto, poslednji primetio čudnog gosta. Međutim, istoga trena kada je ugledao Časnu, zasijao je od sreće tako snažno, da su se svi morali odmaći, pokrivajući oči.
- To je to! Eliksir večnosti koji sam tražio! Ko je ovo divno biće, oče?
- To je Časna, kći mog pokojnog prijatelja koji mi je u ratu spasio život. Želeo sam pred smrt da je upoznate i prihvatite, jer ona nema više nikog da je zaštiti. Siguran sam da je nasledila očeve dobre osobine i da vam može pomoći da posle moje smrti, ovom zemljom upravljate zajedno, još bolje nego što sam to činio ja.
- Ne, oče, ti ne možeš umreti, naročito ne sada, kada je eliksir večnosti među nama - reče Sunce zaljubljeno gledajući Časnu.
- Izvini oče, kako to misliš, zajedno da vladamo, zar nisam ja, tvoj najstariji sin, logični naslednik? Ako jesam, ne treba mi pomoć jednog zanesenjaka i neke sirotice iz divljine. Ja sam jedini koji zna koliko su revolucionarne promene sa drugog kontinenta jer sam se školovao tamo -bunio se Gordilo.
- Slušajte me dobro, deco moja. Umirem srećan jer sam radio najbolje što sam znao. To i vama savetujem. Ne trudite se da udovoljite svima. Radite samo ono što je ispravno i biće dobro. Istina je da su promene neminovne, ali nije istina da su sve promene pozitivne. Pamet u glavu! Znanje, moć, bogatstvo koje ste stekli i koje vam ostavljam u amanet treba da služe vama, a ne vi njim.... - poslednjom snagom izusti dobri Kralj i preminu.

Pošto je poslednja želja Kralja bila da ga sahrane iza sedam planina gde su počivali njegovi preci, Sunce je povelo povorku sa moštima starog Kralja na taj daleki put. Avaj, ni malo ožalošćeni Gordilo, iskoristio je priliku da preokrene sve naglavačke. Naredio je svojim telohraniteljima da se otarase Časne. Oni su je odveli u pustinju da je pogube. Hodajući po toj vrućini dugo, da je odvedu negde što dalje od očiju svedoka, mnogo su se umorili i mislili su da će umreti od žeđi. Ali do povratka, vodu u pustinji nisu imali. Pre nego što je dželat zamahnuo da princezi odrubi glavu, njene suze su pale na pustinjski pesak i gle čuda, poput gejzira, odjednom je počela na tim mestima da šiklja voda za piće. Iscrpljeni telohranitelji i dželat navalili su mahnito da piju vodu i istog trenutka se otrovali i pali mrtvi. Časna je pala od iscrpljenosti i straha, ali nije umrla, ostala je tako da leži. Dečak koga je Gordilo poslao da vidi zašto ih nema da se vrate, javio je da su svi umrli u pustinji. Gordilo se zadovoljio tom informacijom.

Pre nego što se brat vratio, Gordilo je narodu podelio tajne iz zabranjene kutije koju je doneo još davno sa drugog kontinenta. To su bili lažni eliksir mladosti, plastični mozgovi,  iluzija slobode i obilje poroka. Obećao im je uz to da više nikad neće morati da uče, da će to biti zemlja zabave, igre, tehnologije i virtuelnog sveta o čijoj čaroliji nisu ni sanjali. Sve što treba da učine za uzvrat je da podrže njegovu vlast i povremeno da rade šta im se naredi. Lakomi narod pristade bez razmišljanja. To ni bio narod koji mnogo razmišlja jer je do sada stari Kralj razmišljao umesto njih. Gordilo se jedino brinuo šta će biti kada se princ Sunce bude vratio kući jer ga je narod voleo.

Sunce se vraćalo s teškim oblacima u koracima. Bolan je bio svaki uzdah bez dragog oca. Dok su ga tešili, pomenuli su mu da mora biti jak zbog brata i Časne i tada se trgnuo. Osetio je neku nelagodnost, neku zebnju kraj srca. Nije mogao da čeka, zamolio je sluge da ga hitno izveste o svemu što se događa sa Časnom. Avaj, kada je čuo da je brat Gordilo pogubio Časnu, princ Sunce je proključao od muke. Od žestine njegovog besa i jada zapalile su se stene u okolini i svi su morali da se razbeže. Dozivali su ga, bojažljivo da nastavi put, ali nakon tri dana bolnog ćutanja, poručio je podanicima da se vrate bez njega, jer se on ne vraća u zemlju bez Časne.

Te večeri je Gordilu laknulo i napravio je razvratnu zabavu sa pićem, drogom, vatrometom. Pucalo se u vazduh iz pištolja, palili su se crkve i hramovi i slavio neki novi poredak.

Jutro nije svanulo. Zemlja Srećija morala je preko noći da pretrpi ogromne promene. Gordilo je sarađivao sa moćnim vojnim silama. Preko neba zemlje Srećije nisu više letele ptice, već čelične sejalice smrti. Vazduh je bio zasićen bojnim otrovima, zemlja, biljke i sve što se živim zove sasušilo se ili mutiralo poprimivši oblik džinovskih insekata. Gordilo je sazidao svoje carstvo duboko ispod zemlje i trošio bogatstvo svog oca. Povremeno se hvalio milostinjom koju je dobijao od ratničkih sila koje su od Srećije napravile Stradiju.
Jutro godinama nikako da svane...

Sunce nije želelo da zna šta se kod kuće dešava. Želelo je da od tuge za ocem i prelepom Časnom što pre umre. Kako se njegova energija gasila, tako je jedna po jedna zemlja u regionu ostajala u večitom mraku. Ni to nije znao. Medjutim, Časna je preživela, vratila se u svoju kolibu i svakog jutra od svojih golubova dobijala vesti iz zemlje i inostranstva. Čula je za patnje naroda u bivšoj Srećiji i razmišljala kako da im pomogne. Dugovala je to uspomeni na oca i dobrog Kralja koji je želeo sve da joj ostavi. Protivnik više nije bio samo Gordilo. Gordilo je imao strašne vojne saveznike.

Mnogo godina kasnije, narod Stradije pun čireva, deformisan, bez dece, bez svetla dana, rešio je da kupi sreću za koju je čuo da još postoji u udaljenim predelima na planeti. U toj potrazi naleteli su na Časnu i ponudili joj toliko para da više niko nikada nije morao da radi u njenoj zemlji do kraja života.
- Kako ste izgubili sreću? - pitala je Časna narod.
- Prodali smo dušu, pa je sreća pobegla.
- A kako mislite da je parama vratite?
- Kako onda da je vratimo? Nauči nas - preklinjali su.
- Razmislite malo.  Zašto ste prodali dušu?
- Nismo videli dalje od svog nosa jer je bio mrak.
- Znači?
Narod nije više progovarao. Značajno je svako svoga pogledao u oči i krenuli su da po svetu traže svog princa, Sunce. Časna je drage volje krenula sa njima.
I tako jednoga dana, Časna podiže Suncu tužnu glavu i reče mu:
- Spasi svoj narod od mraka.
I bi tako!


4 коментара:

  1. Fantastično! Znalački, interesantno i sa porukom. Bravo!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Mnogo mi znači ova podrška, pošto je to moja prva napisana bajka. Srdačan pozdrav!

      Избриши
  2. Znaš šta - ajde blago meni ti sad smisli još jednu ovako dobru. P ajednu još i bolju... i još bolju.
    I bi(će) to na raju jedna odlična knjiga.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Draga Nego, da znaš da sam uživala dok sam pisala bajku! Još nešto razmišljam, mada ima mnogo novih pisaca različitih žanrova, kao da fale pisci za decu. Tako da ću ozbiljno shvatiti predlog. Hvala!

      Избриши

POPULIARTI, umeće naroda

Dragi prijatelji, Dozvolite da se predstavimo. Prenosim vam predivne utiske sa prvog upisa u udruženje kreativaca POPULIARTI. Udruženje je...