ON LINE KNJIŽARA

4. 2. 2017.

NESREĆA NIKAD NE DOLAZI SAMA


Sećam se, pre sedam, osam godina, zazvoni mi telefon. Čujem neki nepoznat muški glas, a obraća mi se kao da smo školski:

- Gde si, Gago (i tako me neki zovu), imam dobre vesti za tebe.
- Izvinite, ali ko je to?
- Dragan ovde iz agencije za zapošljavanje. Prijavila si se pre okoo godinu dana. Jel još tražiš posao?
- Tražim.
- Odlično, vidi, sve sam ti sredio, ovde mi je jedan klijent, poslodavac. Ovo će za tebe biti prava odskočna daska. Dodji do agencije što pre možes. I ponesi neke svoje slike da ubacim ovde, samo jednu profilnu vidim na sajtu.
- O kojoj firmi i kom radnom mestu pričamo konkretno?
- Firma je američka, a vlasnik je naš čovek. Trebaju im prevodioci, administrativni radnici i sl. To ti odgovara?
- Odgovara mi...
- Super, platu ćeš imati i više od ovog što si navela kao očekivano. Čekamo te, požuri.
- Ne mogu mnogo da požurim, od mog boravišta do agencije treba najmanje sat vremena. Nemam auto.
- A tako... onda ću razgovarati sa drugim kandidatima dok ti ne stigneš. Ja u čudu! Da li je moguće da je agencija sve sredila, a ja samo da se pojavim? Kakav je to dobričina? Odakle mu hrabrosti da se tako prisno obraća kad se ne poznajemo? Zbunjena tako, ali u to vreme neiskusna, poletim ja da se obučem i izadjem za minut. Obujem jedine cele čizme koje sam u tom trenutku imala, sa štiklom. Tako krenem peške do autobuskog stajališta. Ma, šta krenem, udarim šprint, Bolt bi mi pozavideo. Nije mi bilo prvi put da žurim u štiklama, ali mi je bio dan D. Na samom centru ovde kod mene zapnem za ivičnjak i potpuno odvalim visoku štiklu na čizmici! Uzmem onu štiklu u ruku i krenem dalje, ljudi me čekaju... Ljudi me gledaju! Svi se okreću! Pa, hramljem jer mi je jedna cipela mnogo viša od druge! Ma, ništa me ne može zaustaviti, zainatim se ja! Svratim do obućara i zamolim ga da mi to sredi. Neće držati dugo, priznao je. Nema veze, pristajem na sve, samo da dodjem do agencije. Nabodem nekako do autobusa, uletim u špic... idi, idi, nikad stići!

Konačno dodjoh do TC Piramida, samo još da predjem ulicu. Gledam na sat, kasnim, gledam mobilni, imam od čoveka 3 propuštena poziva! Utroba mi se prevrće, ja sva zajapurena. Vidim neki pretrčavaju ulicu, pogledam, vozila nema, pretrčim i ja. Ajooj, majko... Kako sam pretrčala, tako saobraćajna milicija mene za rame, cap! Ko sam, šta sam, znam li šta sam uradila... Objasnim ja, al džaba! Kriva sam! I napišu pozamašnu kaznu meni nezaposlenoj koja je već platila popravku cipele. Došlo mi je da plačem.

Krenem dalje ka agenciji. Štikla ponovo pukne! Besno skinem obe čizmice i zavljačim u prvu kantu za djubre te u čarapama udjem u prvu prodavnicu cipela, crvena kao bulka od srama! I tu puknem opet para za nove cipele.

Gledam, ne verujem, šta mi se sve desilo... ne sluti na dobro... Sad ako me i prime na razgovor, kašnjenjem sam upropastila šansu za to radno mesto. Nema druge, udjem, kad sam već tu pred vratima. U agenciji taj Dragan sam... Nikakvog poslodavca ni drugih klijenata nema. Dade mi on neki upitnik da popunim. Osim uobičajenih pitanja o školskoj spremi, iskustvu, i sl. bilo je neuobičajenih, tipa: visina, težina i obim ovog, onog dela tela! Pitam ja službenika čemu takva pitanja, ne prijavljujem se za mis, već za posao. Kaže, navodno za pojedine poslove je potrebno ostaviti i te podatke jer prave uniforme zaposlenima. Vidi on, mrštim se ja, pa kao dodaje da ne moram to da popunim. Popunim ja šta sam htela i predam mu, kad on onako uzgred, dobaci:
- Dugo si bez posla, radila bi bilo šta?
- Bilo kakav pošten posao.
- Uradila bi sve da dobiješ posao?
- Molim?!!!
Već mi je došlo da ustanem i odem, kad dodjoše tu još neke kandidatkinje i zazvoni mu telefon, Poslodavac se izvinjava što nije došao, zove nas sve na razgovor u njegove prostorije. Krenemo mi džumle na taj istorijski razgovor, kad poslodavac nema klasičnu kancelariju. Čekao nas u apartmanu u kome je, recimo, radna soba ličila malo na kancelariju... malo...


Sad ću da skratim priču, navodno su radnici bili potrebni za projekat Nikola Tesla, posao bi  bio delom sa turistima, delom na kompjuteru, ali ništa detaljnije nismo saznali, niti su nas nešto bitno pitali, samo su nas odmeravali i domundjavali se izmedju sebe.

Kada sam uveče nakon ovakvog dana stigla kući, zarekla sam se da ću poštovati neka pravila:
- Kad te požuruju, baš tada ne žuri!
- Kad nešto krene naopako, vrati se u krevet!
- Štikle treba da su na nogama, ne u rukama, u protivnom, vrati se u krevet!
- Kad nešto deluje suviše dobro da bi bilo istinitio, onda i jese prevara!

2 коментара:

  1. Je li...a jesi li saznala šta je bilo posle
    :(

    ОдговориИзбриши
  2. Saznala sam da ni jedna od kandidatkinja sa kojima sam bila tog dana nije primljena i čula još loših iskustava drugih ljudi sa vlasnikom te agencije. Verovatno više i ne postoji.

    ОдговориИзбриши

POPULIARTI, umeće naroda

Dragi prijatelji, Dozvolite da se predstavimo. Prenosim vam predivne utiske sa prvog upisa u udruženje kreativaca POPULIARTI. Udruženje je...